Kako je tromi zdravstveni sistem u BiH ljude doveo do očaja i natjerao da se sami liječe

U jeku pandemije koronavirusa kroz koju trenutno prolazi BiH, koja je među najpogođenijim zemljama na Zapadnom Balkanu, rasprave na društvenim mrežama i sve učestalije ispovijesti građana koji su zaraženi o ličnom putu borbe i potrage za ljekarskim savjetom i pomoći otvara mnoga pitanja.

Zašto se građani sami “liječe”? Zašto traže savjete i iskustva drugih i tome pribjegavaju? Odgovor na ta pitanja mogao bi se kriti u tromosti zdravstvenog sistema oličenoj u borbi zaražene osobe na kućnom liječenju/oporavku da dođe na red za pregled, da dobije terapiju i detaljno uputstvo.

To najčešće dovodi do toga da su građani uplašeni, očajni i u konačnici sami preuzimaju brigu o svom liječenu, što je također veoma rizično i nerijetko opasno.

Naravno, davanje savjeta drugima na društvenim mrežama, samovoljno uzimanje lijekova ili bilo kakve terapije je rizično, opasno i nije preporučljivo. To je poruka i iskusnog ljekara Bakira Nakaša koji je za Klix.ba govorio o toj temi.

Ipak, druga strana medalje koja se ogleda u iskustvima brojnih građana govori zbog čega građani sami sebi traže lijek i zbog čega za rješenjima “guglaju”, pretražuju društvene mreže i slično.

Sistem na ispitu

Najveći teret u borbi protiv korone je definitivno na zdravstvenim radnicima, ali ni zdravstveni radnici ne mogu mnogo pomoći ukoliko ih u tome koči sistem. Usljed značajnog povećanja broja zaraženih u BiH od početka jula sve je više onih koji svjedoče o toj tromosti zdravstvenog sistema. 

Nadležne službe u najvećem broju slučajeva testiraju samo one s izraženim simptomima (višednevna temperatura, kašalj, malaksalost i slično). Ogroman je broj onih koji pak nisu došli na red za testiranje uprkos brojnim pozivima i simptomima. Mnogi od njih gotovo svakodnevno svoja iskustva saopćavaju i našoj redakciji u očaju iščekivanja adekvatnog zdravstvenog tretmana.

Tako su iskustva mnogih da se čak i privatno testiraju, jer nadležne službe javnog zdravstvenog sistema to odbijaju. Pa čak i kada te osobe na privatnom testiranju dobiju potvrdu da su pozitivne, nadležni ih neće testirati, niti u tom trenutku ulaze u evidenciju zaraženih. Tada sve zavisi od njihove građanske odgovornosti, pridržavanja mjera samoizolacije i samoliječenja. Veliki je broj onih koji nemaju tjelesnu temperaturu, ali su malaksali, s određenom vrstom bolova i mnogim drugim simptomima. Uplašeni i očajni traže adekvatnu terapiju i ako je ne dobiju ili su na nekom “vječnom” čekanju, posežu za samoliječenjem. Prema iskustvima, mnogi to rade jer se plaše da se stanje ne pogorša i da ne dođu u situaciju za bolničko liječenje.

Bez retestiranja

Mnogi koji su pozitivni i nalaze se u kućnoj samoizolaciji svjedoče da ih svaki drugi dan iz nadležne epidemiološke službe neko pozove kako bi provjerio da li poštuju samoizolaciju, ali se dešava da ti pozivi budu upućeni i na mobitel, što je samo po sebi apsurdno. Potom većina onih koji su zaraženi i nalaze se na kućnom liječenju neće biti retestirani, što je u skladu s novim preporukama Svjetske zdravstvene organizacije. Međutim, kada se to posmatra u našem zdravstvenom sistemu, gdje mnogi i ne dobiju nikakvu terapiju, to u konačnici stvara još veću konfuziju i nesigurnost među građanima.

BiH testira u prosjeku manje od 2.000 na dnevnoj bazi, a skoro 20 dana broj novozaraženih je u prosjeku 300. Nadležni kažu kako je većina iz tzv. porodičnih klastera, a borba većine sa sistemom je blago rečeno zabrinjavajuća. Masovno testiranje koje je najavljivano još u aprilu i maju nikada nije zaživjelo u BiH. Masovno testiranje čak je najavljivao i tim stručnjaka koji je formiran u Kantonu Sarajevo, ali praksa kazuje da BiH nekada dnevno testira čak i manje od 1.000. 

O kakvom sistemu se radi dovoljno pokazuje činjenica da je tek sada pokrenuta priča o potrebi uvođenja privatnih laboratorija u sistem testiranja, kao ispomoć javnom zdravstvu. Zašto to nije urađeno mnogo ranije, pitanje je za odgovorne. 

Tako postoje primjeri da su pojedini dobili obavijesti da su negativni i da se mogu vratiti na posao i u društvo, da bi tri dana kasnije dobili poziv kako je došlo do greške i kako su ipak pozitivni. Naravno, razumljivo je da se greške mogu desiti, ali je porazno da te osobe moraju proći trnovit put da dobiju rješenje o samoizolaciji, da dobiju terapiju i porazno je što zaražene osobe moraju “lutati” od ustanove do ustanove tražeći zvaničnu terapiju, uputu i slično.

(Klix/ NKP.ba)

(nkp.ba)